Sitničarnice

Kao dobrovoljni davalac krvi, slučajno sam se našao na lokalnoj televiziji, čitavih deset sekundi. Koliko bi trebalo da daju oni, koji i po nekoliko sati pričaju na elektronskim medijima?
*
Video sam stariju ženu, živi u zgradi iza hotela „Narcis”, kako sa trećeg sprata prosipa prljavu vodu na ulicu. Ako to čini svaki dan, a u toj zgradi živi trideset godina, čudi me da već nije napravila levu pritoku Kolubare?
*
Nekada se Crveni krst najčešće spominjao u negativnom kontekstu. Dođoše teška vremena, te pomenuta ustanova dobi na značaju. Posta najjače preduzeće u gradu. Doživljavajući sebe kao instituciju, ovi iz CK dohvatiše se i velikog problema - narkomanije. Na tu temu sprovedoše istraživanja na kompletnom uzorku, svih valjevskih srednjoškolaca i osnovaca, bez izuzetka. Saopštiše još i definiciju narkomana, po udžbeniku. A gde se dedoše rezultati?
*
Odnekle se pojaviše i nekakve sitničarnice, gde se ono što je za prodaju naplaćuje: „sve za dolar”, „sve za 69”, ili „sve za 75” (naravno - dinara). U njima ima svega i svačega, ponajviše kiča. U sirotinjskim vremenima, dobro dođe za jeftine poklone, koji su dugo bili razlog da se ne posećujemo. Sirotinjo, i bogu si teška, jer kupujem NIŠTA za SVE.
*
U našem gradu, a i šire, sem vidljive sirotinje ima dosta i nevidljivog bogatstva. To bogatstvo (materijalno) krije se ispod skromnog oblačenja i svakodnevnog kukumavčenja. Najviše kukaju oni koji najviše imaju! A to su oni koji nose stare cipele i pohabane jakne, a imaju tri stana (jedan u Beogradu), dve kuće, vikendicu i dva auta (jedan u garaži). Kako sad objasniti nesklad između zvanične statistike i realnog života? Sem onom narodnom: „Može da bidne ali ne mora da znači”.