Slatkiši mog detinjstva

Poslastičari Zoran i Joka Marković pravili su sladoled, karamele, orasnice, bozu, limunadu i crveno-bele luše i bombone. Jednom prilikom zalepio sam nos za prozor njihove radionice, koja se nalazila iznad Kevića kafane i otkrio kako dobijaju crveno-bele šećerleme. Izvuku dve trake, jednu crvenu, jednu belu, međusobno ih upletu i potom seku. Tako sam razrešio veliku nedoumicu. Sa proizvodima su se pojavljivali i na vašarima. Led za sladoled koristili su iz ledare na Vašarištu.

I Božana Simić nastavlja predratni licidersko-voskarski posao. Pored sveća nudila je i liciderske kolače: srce sa malim ogledalcem, od iste vrste testa sitne male figure i nizaljke (kolačići povezani na konac), luše i bombone. Njen prodajni stočić nalazio se na ulazu u portu.

Krajem 1953. ili početkom 1954. godine Vlada i Donče otvaraju poslastičarnicu u Andrića lokalu („Lipov lad“). Nude razliite proizvode, među kojima i neke novitete. Pored sladoleda, karamela i limunade, prvi uvode kolače u oblandama. Izlaze na ulicu sa slatkišima smeštenim u duboka dečja kolica i tako obilaze delove varošice. Pravu gastronomsku revoluciju izazvali su kad kad su uključili u asortiman orijentalni specijalitet – tulumbe – od mioničkog naroda nazvanog slatkim krastavcima. Domaćice se „zaraziše“ i pređoše na sopstvenu proizvodnju. Sa prelaskom u Beograd, i mene uključiše u ovaj posao. Svaki moj dolazak u Mionicu vodio je preko Kalenić pijace, gde sam za rođake i prijatelje kupovao špriceve za pravljenje tulumbi.

Iz knjige „Mionica mog detinjstva“, objavljene 2017. godine