Pjesnikinja i njen vitez

Desanka sa društvom

Malo sam je poznavao, a nikad i nijesam poželio pedlja dalje od toga površnog i uljudnog poznanstva. Jednom sam kao đak prepjevao njenu glasovitu Krvavu bajku; valjda je u tome činu bilo nekog otpora prema mitologiziranoj poemi, pa sam je htio učiniti humornom. Možda je to bilo blasfemično, ali svakako bezazleno, premda su me profesori kaznili i osudili kao sabotera. Kada sam pjesnikinji ispričao tu zgodu, davno je to bilo, ona je prijekorno rekla da će se ruka osušiti svakome ko oskvrnjuje poeziju i hramove. Smrtno ozbiljne osobe koje nemaju smisla za vragolije i dandanas me nerviraju.

Umio sam spisateljicu peckati, ali tada sam bio mlad i žao mi je što sam u tim malobrojnim susretima pokatkad bio zajedljiv. Još i sada držim da je neukusno kad se pisac napuhava i razmeće količinom svojih knjiga od kojih čitaoci može biti znaju najviše dva ili tri naslova, pa sam se jednom, na nekoj pjesničkoj sjedeljki, obratio književnici i rekao kako su mi poznate dvije njene zbirke Tražim pomilovanje i Nemam više vremena; a potom sam je, doista zlurado, priupitao je li još štogod napisala. „Zaboga, mladi čoveče, pa ja sam napisala preko pedeset knjiga!” Onda sam se prisjetio kako je Marko Ristić pisao da je Desanka osporila „dijalektičko pravilo da se kvantitet menja u kvalitet”.

Iako je njena poezija lišena erosa, neki su pjevni stihovi iz te pjesničke hrpe obilježili našu mladost, posebno razdoblje adolescencije, kada je svaki curičak iz bilo kojeg intelektualnog i socijalnog staleža, znao gugutnuti u kakvom sentimentalnom raspoloženju: „Ne ostavljaj ne nikad samu, kad neko svira!” Pobuniti se protiv toga popularnog stiha, onda je značilo izvisiti kod cure, pa smo najčešće i sami sudjelovali u tome gugutanju. Čitavi nizovi njenih stihova krasili su usne svakovrsnih sentiš stanja, pa je svako znao naizust barem koju kiticu, iz pera Maksimovićke. Te pjesmice vrtjele su se kao svojevrsni hitovi ondašnjeg vremena, lako primjenjljive u svakoj zgodi, u ljubavnim jadima i udvaranjima, u stanjima „apsolutnog infantilizma”, prije i posle erotskog okršaja. Nema frajera koji nije recitovao na uho dragani: „Osećam, poludeću proleća ovog/zbog neke daleke lepote”, kao god što nema osamljenika koji nije uzdahnuo: „Jer sreća je lepa samo dok se čeka”, niti je pak neko pisao oproštajno pismo nakon ljubavnog kraha, a da nije započeo Desankinim stihom: „Da mi je da budem samo uspomena...” Ako se nekome čini da su moje tvrdnje apodiktične, evo uplićem ličnu odbojnost prema toj vrsti muzikalnosti i izuzimam se iz Desinog lirskog populizma, jer bljutavost toga predjela jednostavno nijesam mogao provariti.

Kada je u drugoj polovini osamdesetih prošloga stoljeća dojezdio mlad i zelen vitez (jedna davanašnja Desina zbirka zvala se Zeleni vitez), na osedlanom konju srpskog nacionalizma, imenom Slobodan Milošević, u pjesmi i legendi Sloba-Sloboda, nas nekolicina prijatelja pitali smo se kako li će se nacionalna veličina Desanka Maksimović postaviti prema tome konjaniku, šta li će i kad zacvrkutati. Ona je tada već bila napunila devedeset banki i veselo gazila prema stotki, pa smo mislili da će se ta vječna maloljetnica i istodobno vječna baba srpske poezije osloniti na ono zrno mudrosti što ga je, uprkos svemu, posjedovala. Mnogi moji prijatelji držali su da se to njeno zrno mudrosti zove lukavost, ja bih to zrnce prije nazvao specijalnim čulom da se za svaki postupak, ma kakav bio, traži pomilovanje, kako bi svoje pjesničko ime učinila što čistijim. Kada su je komunisti htjeli uvući u partiju, navodno je uzvratila: „Lepo je u pratiji, ali je lepše u antologiji poezije, a ja na dve stolice ne sedim.” Napisati Krvavu bajku, a ne učestvovati u ideološkim zloupotrebama oko te poeme, ipak je znak neke inteligencije. Onda nije čudo što nas je zaprepastilo kada je napisala recenziju za knjigu Slobodana Miloševića Godine raspleta. Moglo bi se samo nagađati je li to pjesnikinja učinila iz koristoljublja, premda ne znam šta bi još mogla korisnoga dobiti u toj životnoj dobi, ili se nije mogla oduprijeti kolektivnoj fantaziji svoje nacije. Ili je njen vitez, kako je sama napisala, „u mnogim ljudima probudio potrebu da se bore, prenuo u njima uspavano rodoljublje”, pa je taknuo i staru žicu patriotske liričarke i natjerao je da se prene, da zacvrkuće i priredi doček spasitelju.

Jednog dana, negdje baš u vrijeme izlaska te knjige, sreo sam književnicu i odvezao je do kuće. Usput sam je, uljudnije nego ikad, priupitao zašto je nitkova obasula pohvalama, lažno ga i bestidno osjenčala kao stvorenje koje „odiše nekom skrivenom blagošću i pravodoljubljem”. Ona je malko oklijevala, osmijehnula se, zatreptala okicama i rekla: „Valjda će me sada ostaviti na miru.” Je li to gospa Desa skupo platila mir koji je već odavno osvojio njenu dušu i tijelo? Za kakvim je mirom još čeznula? I ko će je to ostaviti na miru nakon što je i sama uznemirila ono malo javnoga mnijenja demokratski nastrojenog? Prateći je do vrata, rekao sam: „Ako nekad nešto napišem o toj pojavi, moto će mi biti stih Desanke Maksimović: mene privlače oči nesrećnika i čela samoubica.” Naglasio sam i ponovio te riječi kao neko dublje, metafizičko poimanje te lirske dušice koja je zbunjeno stajala preda mnom i promatrala me nekako naivno, gotovo djetinjasto. Opraštajući se od nje rekao sam: „I od grešnog pjesnika može se uvijek uzeti nešto dobro!” Čini mi se da se „pjesnikinja dobrote” radosno uhvatila za tu slamku spasa, časkom se raznežila i zagrlila me. Ne znam jesam li tada podupro ono njeno specijalno čulo, ali dama sa šeširom nije kasnije cvrkutala na književničkim orgijama u čast voždovu, niti ga je više spominjala. Njen milozvučni glasić već je utihnuo, a poslednja zaliha morala potrošena je na najgori način i za najgorega. Autor knjige što ju je poetesa preporučila kao humano štivo, ispao je vinovnikom bestijalnog rata u „zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu”. I to je nesretni paradoks Desankine poetike. Ona koja je još 1945. godine napisala pjesmu Majke optužuju i stih koji glasi: „Treba vas naterati da vazdan slušate/kako osirotela deca cvile”, okrenula se protiv vlastite poezije podržavši onoga kojega majke još kunu i zbog kojega siročići još cvile.